Prigovori koji se odnose na diskriminaciju glase: Zašto su bića, iako u jednakom odnosu prema Istinitoj Biti, stvorena nejednako? Zašto je neko crn, a neko bijel? Neko lijep, a neko ružan? Zašto jedna skupina bića treba da su meleci, druga ljudi, treća životinje, četvrta biljke, peta nežive tvari? Zašto nije moglo biti obrnuto? Zašto životinje nisu mogle biti meleci, a meleci životinje? Zašto je između svih ostalih bića samo čovjek stvoren kao čovjek, tj. kao biće koje može biti nagrađeno ili kažnjeno, dok to ostala bića ne mogu? Ako je to dobro, zašto onda svi nisu tako stvoreni, a ako je loše, zašto je onda samo čovjek tako stvoren?Odgovor na ova pitanja može se dati sažeto ili opširno. Sažeti odgovor dali smo u odjeljku Metode i mišljenja, gdje smo rekli da se obični religiozni svijet zadovoljava jednim vrlo kratkim objašnjenjem. Obični vjernik kaže: ta pitanja predstavljaju jedan skup nepoznanica, a ne prigovor na jedan niz opovrgnuća. Ako ništa, onda mi jednostavno kažemo da ne znamo. Mi Boga poznajemo kao Sveznajućeg, Svemudrog, Sveimućnog, Savršenog, Pravednog, Darežljivog i s obzirom na takvo znanje o Njemu i Njegovim osobinama, znamo da je ono što se dešava zasnovano na “mudrosti” i “dobrobiti”, iako sve te mudrosti i dobrobiti ne možemo da shvatimo. Mi nemamo uvida u takozvanu “tajnu predodređenja”. Mislimo da je veoma sebično i preambiciozno od čovjeka ako, uprkos svojim višemileniskim zajedničkim nastojanjima nije uspio da potpuno razotkrije čak ni tajne svoga fizičkog postojanja, a hoće da zna “tajnu egzistencije” i “tajnu predodređenja”. Čovjek koji svjedoči svu ovu izvanrednu mudrost rukovođenja prirodom i svemirom, treba priznati da mu je razlog neke pojave nepoznat zbog njegove ograničene moći shvaćanja, a ne zbog nekog nedostatka u procesu stvaranja.Takvi ljudi sebe nikada ne zaokupljaju ovakvom vrstom pitanja, već svoje vrijeme troše na rješavanje onih pitanja koja su im, s jedne strane shvatljiva, a s druge, primjenjiva u praksi.Nema sumnje da je ovakav stav i ovakvo rješavanje problema sasvim ispravno. Ljudi koji vjeruju nisu obavezni da ulaze u pojedinosti ovakvih problema. Obični svijet nije ni spreman da takvo šta čini. Šta više, neupućenima se i ne preporučuje da ulaze u ovakvu vrstu rasprava. Ustvari, to jednostavno obrazlaganje je samo po sebi jedan argument, tj. da se putem savršenosti uzroka prizna savršenost posljedice.Međutim, ovdje ne treba izgubiti iz vida jednu stvar, a to je da većina ljudi Boga poznaje putem tragova, tj. putem sistema univerzuma. Njihov oslonac spoznaje jeste svijet koji ih okružuje. Ovakva spoznaja o Bogu nepotpuna je, jer prilikom nailaska na nepoznanice u svom osloncu spoznaje, jasno je da će, manje ili više, postati uznemireni i odgovor neće naći sem putem analize svake pojedine nejasnoće. Obični ljudi Boga ne poznaju neovisno o svijetu kako bi ih spoznaja Njega kao Apsolutne Savršenosti, Imućstva i Apsolutne Ljepote, dovela do spoznaje o svijetu kao besprijekorno lijepom i savršenom efektu od Apsolutno Lijepog i Savršenog Subjekta. Oni sa svijetom kontaktiraju samo jednim putem, tj. uobičajenim putem osjetila. S obzirom na činjenicu da Boga svjedoče kroz zrcalo svijeta koji ih okružuje, jasno je da mrlja koju uoče na površini zrcala, s njihove tačke gledišta, kvari sliku onoga koji se u zrcalu promatra. Kada bi mogli svijet vidjeti u zrcalu Boga, drugim riječima, da mogu svijet promatrati odozgo, svi nedostaci i ružnoće koje se vide gledajući svijet odozdo potpuno bi nestali i postalo bi jasno da su sve magline koje se priviđaju, rezultat slabog vida. Pomenuto gledanje odozgo, Hafiz naziva “viđenjem tarikatskog pira” pa kaže: Naš učitelj je rekao da ništa krivo nije stvoreno,blago li onom pogledu koji sve vidi ispravno. Ljudi koji Boga upoznaju isključivo putem prirode i koji Božije znanje, mudrost, pravdu i savršenstvo gledaju samo na razini materijalnog svijeta, jasno je da će nejasnoće koje im se, u tom smislu ukažu u prirodnim pojavama, htjeli to oni ili ne, pred njihove oči postaviti jedan tamni veo od kojeg neće moći jasno da vide činjenice.S druge strane, u naše vrijeme se – pogotovo od strane materijalizmu sklonih lica – puno pišu i postavljaju ovakve vrste prigovora i zamjerki. Moja malenkost često se susreće sa ljudima koji postavljaju ovakvu vrstu pitanja. Ti ljudi su ili iz temelja ateisti ili im vjerovanje u Boga nije toliko čvrsto da bi se mogli zadovoljiti jednostavnom potvrdom Mudrosti. Stoga je neophodno da se razmotre neka korijenita pitanja, kako bi se došlo do rješenja ovih problema.Postoji još jedna važna primjedba na pitanje “mudrosti” i “dobrobiti” koja se, istini za volju, manje pridaje pažnje i ako joj se valjano ne odgovori, pomenuti sažeti odgovor gubi vrijednost. Rješenje te primjedbe ovisi o utemeljenju jednog važnog načela na koje se oslanja naš budući opširni odgovor, a na koji se i teozofi više pozivaju. Jedino uz prihvatanje tog načela ranije pomenuti sažeti odgovor kao i budući opširan odgovor dobija svoju pravu vrijednost i smisao. Ta primjedba glasi:Da li pojmovi “mudrosti” i “dobrobiti”, kada se mjeri Božije djelo, u osnovi imaju smisla? Da li se može reći da je Bog učinio neko djelo iz neke dobrobiti ili je mudrost nekog Božijeg djela određena dobrobit? Nije li takvo razmišljanje o Bogu proisteklo iz poređenja Boga sa stvorenjima?Neko može ustvrditi da koncept mudrosti i svrsishodnosti, kada se odnose na Boga, nemaju nikakvog smisla, već da su to sve poimanja nastala kao posljedica poređenja Boga sa stvorenjima. Kada kažemo da je nešto trebalo tako da bude jer to mudrost i dobrobit iziskuje, onda to znači da je za postizanje datog cilja bilo neophodno koristiti zadata sredstva. Odabir tog sredstva jeste dobrobit jer pomaže postizanju datog cilja, dok odabir nekog drugog nije dobrobit jer od tog cilja udaljava. Naprimjer, kažemo da je dobrobit pojava da postoji patnja i bol, kako bi užitak i zadovoljstvo imali smisla. Mudrost se nalazi u činjenici da majka ima dojke kako bi beba imala spremnu hranu. Mudrost je stvaranje rogova kako bi se jedna životinja odbranila od druge.Zar se ne može reći da je sve ovo čisto poistovjećivanje Boga s čovjekom i drugim nesavršenim bićima? Za čovjeka, ili bilo koje drugo nesavršeno biće, mudrost i dobrobit imaju smisla, jer se nalaze unutar jednog sistema koji je sačinjen od jednog niza uzroka i posljedica. Da bi došlo do željenog cilja, to biće nema drugog izbora nego da se koristi sredstvima koja tome cilju vode. Ukoliko onda, prilikom odabira sredstava, to biće odabere upravo ono sredstvo koje je u sistemu prirode i svijeta i namijenjeno za postizanje zadatog cilja, onda je to biće postupilo mudro i svrsishodno, a inače ne.Međutim, postavlja se pitanje kakvog smisla ima mudrost i dobrobit za Biće koje je iznad ovog sistema i koje mu je ustvari dalo postojanje. To Biće uopće i nema potrebe da se potpomaže ovim ili onim sredstvima da bi došlo do određenog cilja, a o tome da li mu je neko djelo mudro ili ne, ne moramo ni raspravljati. Prema tome, nije ispravno reći da je Bog stvorio bol i patnju da bi užitak i zadovoljstvo imali smisla ili da je kod majke stvorio dojke da bi beba imala čime da se hrani. Bog može da nahrani bebu i bez majčinih dojki, a može učiniti i da čovjek shvati smisao zadovoljstva, a da mu prethodno ne daje da iskuša patnju i bol.Uzročno-posljedični sistem je sa našeg stanovišta nešto vrlo ozbiljno, dok je sa Božijeg stanovišta nešto sasvim ceremonijalno. Prema tome, nama se može pripisati mudrost, a ne Bogu! Naše djelo može da bude mudro – tj. u skladu s postojećim sistemima u prirodi – a ne djelo Božije koje je, zapravo, sam sistem. Sam sistem nije stvoren po uzoru na neki drugi. Ukoliko neko, nakon Božijeg stvaranja sistema, upozna taj sistem i svoje djelo uskladi s njim postupio je mudro.Kada bismo zamislili da je Bog stvorio svijet i uredio ga na principu uzroka i posljedica kako bi Svoje znanje i mudrost razotkrio Svojim robovima te kako bi to učinio sredstvom njihove spoznaje – jer da nije reda i rasporeda i da dominira slučajnost, tj. kad bi bilo tako da se iz svakog uzroka može očekivati bilo kakva posljedica, onda ne bi bilo ni načina da čovjek dođe do spoznaje o Bogu – odgovor koji se nameće glasio bi: Sama činjenica da postizanje spoznaje ovisi o razmatranju mudrog uređenja kreacije znači da cijelim univerzumom dominira jedan potrebni i neizbježni poredak, dok je, na osnovu navedenog načela, potpomaganje sredstvima radi postizanja cilja posao robova, a ne Boga. Bog tu istu spoznaju može da proizvede u Svojim robovima, a da ne radi na ovaj način.Dakle, onima koji pojave zla i podvajanja obrazlažu na osnovama “mudrosti” i “dobrobiti” može se prigovoriti da takvo obrazlaganje ne može biti utemeljeno na ovakvim osnovama, jer je Bog mogao stvoriti sve one koristi koje se kriju u podvajanjima i zlim pojavama, a da se ne pribjegava ovako zamornim sredstvima.Ovo je ta velika primjedba koju najprije treba riješiti, kako bi se onda “dobrobit” mogla uzeti u obzir u odgovoru na problem. Da li je sistem univerzuma ujedno i njegova bit?Ovdje ulazimo u glavni dio odgovora. Osnovna nakana nam je da upoznamo sistem univerzuma. Da li je sistem univerzuma jedan ustanovljeni ili esencijalni sistem? Šta u ovom pogledu znači kreacija? Da li to znači da Bog stvara jedan niz stvari i pojava na takav način da između njih nema nikakve realne i esencijalne veze, pa onda ustanovljuje njihove položaje i redoslijed, tako da iz te ustanove proistekne sistem i tradicija, uzrok i posljedica, svrha i cilj? Da li je pak veza između uzroka i posljedica takva da je nalaženje svake posljedice iza svoga uzroka i svakog rezultata iza svog povoda isto što i njihova egzistencija? Terminološki kazano:“pozicija svakog pojedinog bića u vertikalnom i horizontalnom sistemu univerzuma jest činitelj supstancije toga bića”, onako kako su to pozicije brojeva. Evo objašnjenja i primjera za brojeve: kod brojeva vidimo da je broj “jedan” ispred broja “dva”, a broj “dva” ispred broja “tri”, a nakon broja jedan i tako redom vidimo da je svaki broj osim broja “jedan” iza nekog broja, a ispred drugog. Svaki od brojeva zauzima jednu od pozicija i na svom položaju ima određene zakonitosti i efekte. Tako cijeli skup brojeva, kojemu nema kraja, proizvodi jedan sistem.Kakva je priroda brojeva? Da li je egzistencija i esencija brojeva jedno, a njihovi stepeni i pozicije na kojima se nalaze nešto drugo? Da li svaki od brojeva ima egzistenciju i esenciju neovisnu o svom položaju, tj. da li može da zauzme bilo koji položaj i stepen? Npr. da li je broj pet u svakom slučaju pet i da li ima ikakve razlike ako bi se nalazio između broja četiri i broja šest ili između broja šest i broja osam, a između četiri i šest da se nađe broj sedam? Da li je, zaista, moguće da se bilo koji broj u nizu brojeva nađe na bilo kojoj poziciji, a da u isto vrijeme očuva svoju bit? Da li su brojevi poput pojedinaca unutar ljudske zajednice, gdje svako zauzima neki društveni položaj koji nema nikakvog utjecaja na njihovu suštinu i identitet, niti s druge strane, njihova suština i identitet ovise o tim položajima ili je pak stvar potpuno drugačija? Broj pet je u svojoj biti pet i to njegovo bivanje brojem pet, tj. da se nalazi između broja četiri i broja šest potpuno je identično njegovoj poziciji i stupnju na kojem se nalazi, tj. pozicija broja pet i njegovo bivanje brojem pet nisu dvije stvarnosti već jedna. Pretpostaviti da se broj pet nađe između broja šest i broja osam znači da pet nije pet, već sedam, tj. naše pretpostavljeno i umišljeno pet nije pet već isti onaj broj sedam koji se nalazi na svome mjestu, samo što smo ga mi pogrješno i iluzorno nazvali brojem pet. Drugim riječima: pretpostavka da se broj pet nađe na mjestu broja sedam čista je mašta, a ne nešto racionalno. To je zamisao koju proizvodi naš instinkt za maštanje i stvaranje iluzija.Pogledajmo sada kako izgleda sistem uzroka i posljedica, povoda i rezultata? Da li se te stvari u prvi mah stvore pa im se onda, u drugi mah, dodjeljuju mjesta i pozicije ili je pak njihovo postojanje identično položaju na kojem se nalaze? Sādi[1] se, naprimjer, nalazi na jednom određenom stepenu i položaju geografskih i vremenskih uvijeta pa je prema tome, vremenski gledano, ispred nas. Da li je Sādi najprije bio stvoren pa tek onda postavljen u one specifične okolnosti u kojima je bio ili je pak postojanje Sādija identično s njegovim posebnim stepenom egzistencije zajedno sa svim onim okolnostima i uvjetima? Vrijeme, mjesto, položaj i veze koje je Sādi imao sa ostalim bićima jesu dio formule njegovog postojanja – postojanje Sādija znači postojanje svega ovoga. Prema tome, odvajanje Sādija od njegovog prostora i vremena znači odvajanje Sādija od njega samoga. To bi značilo da Sādi nije Sādi, već Džāmi[2] koji je živio poslije, a kojem smo samo dali ime Sādija.Zanimljiva je rasprava o sistemu egzistencije. Ako neko smatra da sistem egzistencije i svaka posljedica zauzima sebi svojstveno mjesto u univerzumu i da to sve skupa sačinjava jednu neophodnost, to ne znači da je povjeravao u neku vrstu ograničenosti Božije apsolutne volje i moći. Takvi ljudi, međutim, zanemaruju činjenicu da nije riječ o tome da u svijetu ima nešto što pored bića nužno mora postojati i to upravo taj sistem univerzuma i raspored bića u njemu, već je riječ o tome da sistem i raspored bića u univerzumu nije ništa drugo doli sama egzistencija tih bića koju im Istinita Bit dodjeljuje. Božija je volja da bića stvara sistemski, ali ne tako da ih jednom voljom stvori pa ih onda jednom drugom sistematizira, kako bi se onda moglo zamisliti da ukoliko ne bi bilo volje da bude sistema, da bi osnovna volja njihovog stvaranja ostala, jer su postojanje bića i njihov egzistencijalni položaj jedna, a ne dvije stvari. Volja koja daje egzistenciju identična je onoj koja daje sistem, kao što je volja koja daje sistem identična onoj koja daje egzistenciju.Prema tome, Božija volja da nešto postoji ostvaruje se samo putem volje da postoji uzrok te stvari, a volja da postoji uzrok te stvari realizira se putem volje da postoji uzrok tog uzroka i drugačije nije moguće. U vertikali egzistencijalnog sistema, lanac bića okončava se uzrokom na kojega se Božija volja neposredno ispoljila. Božija volja da postoji taj uzrok ustvari je volja da postoje sva bića, sve stvari i svi sistemi. “Naše naređenje je samo jedno, poput treptaja oka.”[3]Kako god, dakle, kažemo da je Božija moć i volja neograničena i da On nije podvrgnut sistemu kojega je Sam stvorio, u isto vrijeme ispravno je da kažemo kako je On Mudar i da pazi na dobrobiti. Moramo, međutim napomenuti da je smisao Božije mudrosti da On [ne Sebe već] stvari u svijetu vodi ka njihovim konačnim odredištima i egzistencijalnim savršenostima, dok je smisao ljudske mudrosti da čovjek učini nešto što njemu samom pomaže u ostvarenju vlastite dobrobiti.Pošto postojanje posljedice i njena veza s vlastitim uzrokom predstavljaju jednu, a ne dvije stvari i pošto dvojnost nije zamisliva, slijedi da je Božije htijenje da ona postoji zapravo Njegovo htijenje da postoji veza između nje i njenog specifičnog uzroka, a htijenje da postoji taj uzrok opet isto što i htijenje da postoji veza između njega i njegovog posebnog uzroka i sve tako do ishodišta čije htijenje da postoji je isto što i veza sa Istinskom Biti. Htijenje Istine da postoji to ishodište jednako je htijenju da postoje sve stvari, sve veze i sistemi.Iako je nakana rasprave o pitanju Božije pravde u početku bila da se razmotri na jednostavnijoj razini, pa ipak dovela nas je na
